Korkyra Melania crni biser Jadrana iliti kako smo izletarili

Dugo, dugo nisam sastavljala slova u Razglednice. Dijelom zbog života, koji je teško uhvatljiv, a u najvećoj mjeri radi nekoliko motivacijskih kriza koje su me prale proteklih nekoliko mjeseci. Obećala sam sama sebi da ću se skulirati, a vama još davno da ću prenijeti gdje obavezno podići sidro ukoliko ste na Korčuli…

Advertisements

Dugo, dugo nisam sastavljala slova u Razglednice. Dijelom zbog života, koji je teško uhvatljiv, a u najvećoj mjeri radi nekoliko motivacijskih kriza koje su me prale proteklih nekoliko mjeseci. Obećala sam sama sebi da ću se skulirati, a vama još davno da ću prenijeti gdje obavezno podići sidro ukoliko ste na Korčuli.
Pa evo, za one koji su dolje ili će ići ovih dana moja odluka pojavila se u najboljem trenutku, a za sve ostale kao poticaj za odvažiti se na put do Korčule.
Tri, dva, jedan, izletarenje oko Korčule kreće! 🙂

Badija

Za svega 0,03 km² Badija nije u kategoriji otoka, te je ujedno najveći hrvatski otočić. Do tamo ćeš lako iz grada Korčule, odakle nekoliko puta dnevno polaze taxi brodići (ako se ne varam za 60-ak kuna po osobi u oba smjera) i veoma brzo te dopremaju do otočića, točnije ispred prekrasnog samostana u kojem žive hercegovački fratri, jedini stanovnici ovog neobičnog otočića. Čim izađeš na mol poželjet ćeš spustit stvari i bacit se u predivno čisto i plavo more, no nemoj! Naime oko cijelog otoka ide prekrasna kružna staza i svako toliko naići ćeš na predivan zeleno-plavi kutak za kupanjac i užitak. Mi smo imali namjeru malo hodati, malo odmarati, no uhvatili smo jedan predivan hot spot i nismo se mogli odlijepiti 😀 .

cof
Dorine Razglednice – Badija

Tako smo se odlučili pred kraj dana prošetati stazu u komadu, za što nam je trebalo oko sat vremena (možda možeš biti i brži ako, kao ja, ne ideš u papučama koje te žuljaju 😀 ). Sve u svemu, šetnica je preeeedivna i isplati se svake sekunde utrošenog vremena.  No najveće iznenađenje uslijedilo je na kraju, kada smo se našli na ranije spomenutom molu pred samostanom. Iza nas su se odjednom počeli pojavljivati prekrasni jeleni. Na tren smo zastali, no ubrzo smo shvatili da su izrazito pitomi i druželjubivi. Kasnije smo saznali da većina ljudi zapravo ide kako bi doživjela to iskustvo, a moram priznati da je doista neobično sunčati se i kupati dok oko tebe bezbrižno šeću tako posebna bića. Dakle, ako posjetiš Badiju, ponesi mrkvice, a do tada imaš ovu fotkicu da vidiš kako to izgleda :).

oznor
Dorine Razglednice- Badija

Proizd

O ovom otočiću se puno pisalo, naročito u stranim medijima. U nekoliko navrata proglašen je među najljepšim izletištima, ali i plažama. Bilo je sasvim logično da želimo vidjeti o čemu se radi 🙂 i kako to u stvarnosti izgleda.
S druge strane otoka, iz Vela Luke, kreće brodić do Proizda. Mi smo ovaj landr spojili s istraživanjem Vela Luke (opisanim u postu ranije) i za jedan dan to nam je bilo taman. Za prijevoz ćete, isto kao i do Badija, izdvojiti 60-ak kuna po osobi. Vožnjica traje oko pola sata koji će, uz predivan pogled na velolučki zaljev, proći za čas. Po dolasku na otočić odmah ćete naći i kafić i restoran, u kojem se, za sasvim pristojne cijene s obzirom na lokaciju, možete okrijepiti. Mi smo ipak nosili svoj ručkić i piće, a što vam, u slučaju da želite istraživati plaže, toplo preporučam. 
Bez obzira do koje plaže odlučite, hodati morate. No s obzirom da je Proizd jako lijepo uređen pješačkim stazama sa slatkim punktovima za odmor i putokazima, šetnja vam zasigurno neće teško pasti. Plaže na sjevernoj strani Proizda jednim imenom nazivaju se Bili Boci i oni su ono zbog čega je ovaj otočić toliko poznat i poseban. Bilo da se odlučite za Donji (FKK), Srednji ili Veli Bili Bok ili pak plažu Batalo sigurno nećete pogriješiti, a posebno ćete biti sretni ako odlučite protegnuti noge do sve četiri plaže. Glatko blistavo bijelo kamenje i stijene lagano se uranjaju u kristalno tirkizno more i u bilo koje doba dana, doista su nevjerojatan prizor.  Ne znaš gdje ti je bolje, u moru ili na plaži. Jedino čega se nećeš baš nauživati je hlad, pa ako ti je do njega stalo ili ideš s djecom, imaj to na umu. Ja moram priznati da me je, iako sam ljubitelj hlada, sunce na tim nevjerojatno bijelim stijenama tako lijepo omamilo da u jednom trenutku nisam znala tko će me odande maknuti 😀 . I dok riječi puno opisuju, dovoljna je samo jedna fotografija da bi se opisano doživjelo 🙂 .

cof
Dorine Razglednice – Veli Bili Bok, Proizd

Lastovo

Iako sam mislila kako ću u ovom postu krenuti od Lastova, sabiranje tolikih dojmova (a napose s tolikim odmakom), doista je emocionalno zahtjevno pa sam ovaj biser odlučila ostaviti za sam kraj. Od toliko nevjerojatnih senzacija proživljenih u samo jednom danu na Lastovu ne znam odakle krenuti, pa je najbolje krenuti kronološki. Od kada smo odlučili posjetiti Korčulu, znali smo da ćemo se jedan od tih dana zasigurno otisnuti na Lastovo. Što zbog predivnih fotografija i dojmova drugih ljudi kojima smo bili često zatrpani, a što radi nekakve unutrašnje intrigacije nacionalnim parkovima i parkovima prirode. Netko voli prelaziti levele, a mi volimo osvajati mjesta s oznakama NP i PP 😀 , pa bi bilo veoma neobično da u toj našoj životnoj igri nismo iskoristili povezanost Vele Luke i najmlađeg hrvatskog parka prirode. Smatram da je odmah važno napomenuti da je potpuno besmisleno ići na Lastovo na 1 dan bez automobila, a da bi istim došli do tamo za dvije osobe potrebno je odvojiti oko 500 kn (povratno). No, ja sam na taj novac potpuno zaboravila jer ono što Lastovo je i emocije koje u čovjeku budi, neusporedivi su s bilo kojim novcem. Već te vožnja od gotovo 2 sata poputno opusti i pripremi na potpuno drugačije stanje uma i duha. Ubli je, logično, najprometnije mjesto, a život i ondje kao da je ostao u nekim davnim godinama. Ne treba ti puno da se zapitaš, a što je tek dalje?

Na morskom ulazu u uvalu Skrivena Luka, na strmoj litici smjestio se svjetionik Struga. Već treću generaciju ovdje živi i o njemu brine svjetioničarska obitelj Kvinta prenoseći ovu tradiciju s koljena na koljeno, a tijekom cijele godine moguć je i najam apartmana. Stojeći na litici istoimenog rta, koja pruža pogled na prostrano otvoreno more, doista se dobiva dojam “ruba svijeta”. Rt Struga i njegov svjetionik nezaobilazna je postaja parka prirode i može se reći da u malom prikazuje suživot i sinergiju čovjeka i divljine kakvi se rijetko viđaju.

39951613_533008427159038_3371211901844324352_n
Dorine Razglednice- Rt Struga, Lastovo

Lastovo doista obiluje bogatim krajobrazom, kulturnim i povijesim dobrima, plodnim poljima, ali i kristalno čistim morem. Kažu da je more Lastovskog otočja toliko čisto da se jasno može vidjeti sve do dubine od 50-ak metara. Moram priznati da to nismo provjerili, no za dubinu od 20-ak metara smo sigurni da je tako. Nevjeroatno je na tolikoj dubini vidjeti ježeve, ribice, ali i ostalu morsku ekipu 🙂 . Osim morske ekipe, posebno su me se dojmili gušterčići neobičnih boja i osobina, druškali su se s nama na stijenama kao da smo tamo svaki dan 😀 . Osim nevjerojatno čistog mora, ovaj otok ima i drugo najtamnije noćno nebo u Europi. Jedino tamnije može se vidjeti na Kanarskom otočju, ali tek preko 2000 metara nadmorske visine. Znaš li što to znači? Zvijezde u Hrvatskoj su blistavije, a mjesec jasniji no igdje na starom kontinentu, a ti ne moraš biti Stipe Božić da ih vidiš 😉 , dovoljno je skupiti nešto novca i otisnuti se na Lastovo 🙂 .

39878698_532524197207461_6171018962332024832_n
Dorine Razglednice- Lastovsko more

U srcu otoka nalazi se mjesto Lastovo, no bez obzira na to odiše pravim mediteranskim ugođajem. Kroz mjesto i oko njega prolazi poučna staza, za koju moramo priznati da ju nismo baš poptuno pohvatali, pa smo prešli samo dio nje. Ovo srednjovjekovno mjestašce obiluje kapelicama, crkvama i obiteljskim kućicama iz 15. i 16.st. na kojima se posebnu pažnju pridavalo uređenju dimnjaka, nadaleko poznatih lastovskih fumara. Ja stvarno nisam znala koji bi prije fotografirala pa sam pretjerala 😀 . Zajedno s brojnim skalinadama (stepenicama) čine Lastovo posebno vrijednom kulturnom baštinom kako otočja, tako i cijele Hrvatske. Od silnog pretjerivanja, pokušala sam izdvojiti fotkicu koja pokazuje sveg’ lastovskog pomalo 🙂 .

40007296_533723620420852_1490855943842299904_n
Dorine Razglednice- Staro mjesto Lastovo

Evo nas na kraju još jednih riječima oblikovanih, a slikom potkrijepljenih Razglednica. Baš mi je drago da sam se odvažila zaokružiti našu prošlogodišnju korčulansku avanturu, a nakon tolike pauze, priznajem, nije bilo jednostavno. Od prije 2 godine kada sam počela zabilježavati sve te, za mene, najljepše proživljene trenutke, osjećam ovo kao obavezu. Prema svima koji od ovoga mogu bilo što naučiti, a i prema uspomenama samima, da zauvijek ostanu sačuvane na jednom mjestu.

Mi uskoro iz nekih novih luka krećemo u neka nova bespuća, a do tada vam velike zagrljaje šalju

Dora i Razglednice 🙂

P.S. kad nešto obećam, savjest me pere dok to ne obavim, pa ovim putem obećajem da ćemo još ovog ljeta čitati o Dubrovniku i Lici 🙂 , pa nek me savjest krene ganjati 😀

 

Svijeća prva iliti kako sjaji goransko Došašće

“…Započela sam potragu za izgubljenim Došašćem iz djetinjstva kako jedino i najbolje znam- landranjem. Razglednice su upalile svoju prvu ovogodišnju svijeću, svijeću nade u Gorskom kotaru i rado ću to podijeliti s vama…”

I tak’, počelo je. Upaljene su lampice diljem Hrvatske, a tisuće europskih i svjetskih turista sjatile su se prema našem glavnom gradu. Da se razumijemo, ja jako volim Advent u Zagrebu i jako volim sve ono što on predstavlja , ali i način na koji predstavlja ovaj mali i čarobni komadić Zemlje. Volim miris kuhanog vina dok mi se lede prsti i zamusano lice od senfa s domaće kobasice. Volim vidjeti skupine tih istih turista kako se već po tko zna koji put ove godine dive mojoj Domovini. Volim još puno toga vezanog uz blještavi Advent. No, bez obzira na sve te senzacije, nešto mi ostaje nepotpuno. Već dugo čeznem za osjećajem koji sam imala kao djevojčica u malom slavonskom selu, skačući po snijegu nakon mise zornice. Iako se na zornicu budim i dalje, ne ćutim ovo vrijeme kao nekad. Kada se taj osjećaj izgubio? Kada su mi važnije postale blještave lampice i večernji program od onog čistog prosinačkog jutra? Kada je moje Došašće postalo samo blještavi Advent? Ne znam kako, ali nekoliko dana prije ovog vikenda došla sam na ideju da pokušam upoznati razne krajeve Hrvatske kroz njihovu adventsku priču. Svjesna toga da sam se nekoliko mjeseci prekasno sjetila super ideje zbrojila sam što sve imam i nemam. Pred nama su 4 vikenda, 4 hrvatske regije, bez plana i programa. Iako matematika nije na mojoj strani, to u mojoj glavi uopće ne zvuči loše. Započela sam potragu za izgubljenim Došašćem iz djetinjstva kako jedino i najbolje znam- landranjem. Razglednice su upalile svoju prvu ovogodišnju svijeću, svijeću nade u Gorskom kotaru i rado ću to podijeliti s vama.

Miris zime u Lokvama

Zima u Gorskom kotaru je svakako posebna. Zapravo, svako godišnje doba je ovdje posebno, ali zima… Čovječe, zima je kraljica među godišnjim dobima u Gorskom kotaru. Lokvarsko jezero bilo je potpuno mirno i spokojno s blagom bjelinom Risnjaka u daljini (kojem se, jednako kao i mi, i Ruf divio).

dav

Tek gdje koji zaleđeni slapić odavao je prosinac na kalendaru. I bez obzira na to što nije bilo snijega niti snažnog vjetra, njuškice su nam dobro osjetile miris kraljice Zime. Ručak kod naše domaćice, tete Vide, također je, baš kako treba podsjećao na zimu. Ona nam je ispričala kako svaki dio Gorskog kotara ima neke drugačije običaje, a njoj se u sjećanje utisnuo miris jelke okićene jabukama i orasima, makovnjače i, u nedostatku oraha, improvizirane orahnjače. Prisjetila se i vremena kada se u komunističkom režimu, Došašće moralo skrivati. U toplini doma jedne bake Goranke uživali smo gotovo cijeli dan, a ovaj predivan osjećaj informacijama je upotpunio Erik, povjesničar iz Brod Moravica, kako bi mogli Došašće u Gorskom kotaru imati u više dimenzija, iskustveno i informativno, danas i nekoliko koraka u prošlosti.

Goranska adventska tradicija

I dok sam dosta običaja svog kraja prepoznala u ovim goranskim, kao što su mise zornice, obilazak sv.Nikole i Krampusa, sadnja pšenice na sv. Luciju i kićenje jelke na sam Badnjak, iz Erikovog izvještaja doznala sam za puno novih i do sad neotkrivenih tradicija. Kakav Vakula, kakve vremenske prognoze u moravičkom kraju se na sv.Luciju radio kalendar koji je prognozirao vremenske prigode za svaki mjesec naredne godine. Npr., ako je na sv. Luciju lijepo vrijeme, takav će biti siječanj, i tako svaki sljedeći dan do Božića predstavlja po jedan mjesec. Ove ću godine sigurno iskušati ovu metodu i provjeriti kakvi su Gorani prognostičari 😉

cof

I kao kod tete Vide, u Brod Moravicama se jelka kitila jabukama, orasima i kolačima. Posebno mi je zanimljivo da se uz jaslice, pod jelku stavljao kruh “župnik” koji se mogao papati tek na blagdan Sveta tri kralja nakon godišnjeg blagoslova kuća. Erik kaže da je “župnik” bio toliko tvrd sa se morao umakati u čaj.
Dok na današnjim Adventima mesnate kobasice jedemo svaki dan, u Brod Moravicama one su se jele tek nakon mise polnoćke. Zapravo, možda je baš to odgovor koji tražim, Došašće u skromnosti kako bi mogli u obilju slaviti Božić. No, uz to sve blještavilo to je gotovo nemoguće.
I dok nas je Erik vodio kroz neka prošla vremena, mi smo skoknuli u goransko blještavilo danas.

Delnička adventska bajka

Danas bliješti i Gorski kotar. I baš je lijepo. Delnička adventska bajka smjestila se u Selu Bake Mraz, u centru grada, i u Lovačkom domu Delnice do kojeg možete doći veselim Krampus expressom.

 

Mi nažalost nismo uspjeli uhvatiti vlakić, no svakako se ove zime planiramo ponovno uputiti i probati toliko hvaljeni wildburger.  I eto, tu smo mi upalili našu prvu svijeću, svijeću nade. Uz prigodan, ali doista prigodan program upaljena je prva svijeća, a sa stanovnicima Delnica smo, uz podsjećanje na prave vrijednosti mogli uživati u divnoj glazbi, mirisnim kobasicama i fritulama i toplom kuhanom vinu. Slama oko logorske vatre uz koju se možeš bezbrižno ušuškati uz  lijepo ukrašeni trg (s predivnim izrezbarenim drvima, kako ovom kraju i priliči), i pozornicu prikazali su nam pravi omjer skromnog Došašća u iščekivanju onog najboljeg i ovog blještavog i sjajnog Adventa koji čitav prosinac predstavlja kao vrhunac godine.

LRM_EXPORT_78963708332220_20181204_102012939.jpeg

I stvarno, nisam ovo shvaćala dok Erik nije sa mnom podijelio dio svoje tradicije.

Moram priznati da mi se sviđa ono što sam shvatila. Potrebna je mjera između ovog blještavog, svjetovnog Adventa koji pobuđuje sva naša osjetila i onog duhovnog koji ogoljuje našu dušu i priprema je za pravi vrhunac, krunu godine. A baš je takav Gorski kotar, s jedne strane isprepleten svim mogućim senzacijama i blještavilom, a s druge strane surov i težak.
I dok već treći dan tinja svijeća nade, u iščekivanju novog vikenda…

Zagrljaje šalju

Dora i Razglednice 🙂 

 

Korkyra Melania crni biser Jadrana iliti s one strane otoka

Ona strana otoka, strana otoka moje prabake Ljubice, strana legendarnog Olivera, strana plodnog polja, maslina, vina i prirodnih fenomena. Razglednice vas, potpuno besplatno, vode na još jedan korčulanski đir…

I dok nam jesen uzima maha, moje misli šetaju korčulanskim valama. Bez obzira na mali milijun obaveza koje su u neprestanoj odgodi, nema boljeg trenutka za suncem okupanu Razglednicu, od jedne prohladne i na kišu mirišljave  jeseni.
Ona strana otoka, strana otoka moje prabake Ljubice, strana legendarnog Olivera, strana plodnog polja, maslina, vina i prirodnih fenomena. Razglednice vas, potpuno besplatno, vode na još jedan korčulanski đir 🙂 .

Posebni rezervat prirode Kočje

Od strane prvih grčkih koraka do one strane otoka koja nam je u fokusu današnje Razglednice put nije i neće biti uobičajen ukoliko s puta skrenete do ovog prirodnog fenomena. Kao ni za hrpu drugih stvari u Hrvatskoj, za Kočje nikada nismo čuli. Tek kroz slučajni razgovor s našim domaćinima saznali smo za ovu neobičnu posebitost nedaleko od mjesta Žrnovo. Iako je to nažalost uobičajeno, ja se još uvijek pitam zašto put do Kočja nije posebno istaknut 😦 ? Bez obzira na veliku volju i mi smo gotovo odustali, no molim vas nemojte. Usred mediteranske vegetacije, nakon prolaska kroz ogoljeno drveće, dočekat će vas čitav novi svijet. Prave prirodne skulpture, velike stijene i mahovina ostavljaju dojam parka Golubinjak ❤ u malom. Moramo biti svjesni da je ova vegetacija nevjerojatna sama po sebi, no kada zaživi u jednoj, za nju, potpuno neprirodnoj klimi možemo ju slobodno zvati čudesnom. Slikovito, to bi bilo kao da, usred Zagreba, tek tako izraste nekoliko stabala mandarina.

LRM_EXPORT_25046819852427_20180902_192653090.jpeg

I samo mogu zahvaljivati Nebu što je informacija o ovako posebnoj lokaciji, po tko zna koji put, sasvim slučajno doletjela do nas. Tko zna, možda nakon ove Razglednice Kočje dobije nešto više znatiželjnih pogleda, ali i nešto više turističkog značaja i tretmana kakav ovako poseban rezervat prirode zaslužuje. Ne znam, ali sam preponosna poslati Razglednicu s mirisom korčulanskih stijena i mahovina 🙂 .

Blato

Svi moji vrtirepski geni i sva ljubav prema landranju potiče iz ovog mjesta. Barem mi tako kažu. Moja želja za upoznavanjem Korčule dobrim dijelom proizlazi iz činjenice da je na njoj odrastala moja, zauvijek Korčulanka, prabaka Ljubica, a za koju kažu da sam joj slika i prilika. Ali, bez obzira na dozu posebnosti koju Blato zbog toga ima, doista je vrijedno posjetiti i upoznati ovo mjesto u unutrašnjosti otoka.
Nekada kao izvor života i bogatstva, Blato je bilo najveće mjesto na otoku.
Zahvaljujući plodnom Blatskom polju, rađali su brojni vinogradi i proizvodilo se nadaleko poznato vrhunsko vino. 1921. godine, nažalost, nastupa bolest vinove loze i dolazi do masovnog iseljavanja stanovništva. Iako domaće stanovništvo napominje kako se, od te tragedije, mjesto nikada nije oporavilo, moram priznati da me se baš živahnost mjesta posebno dojmila. I ne mogu niti zamisliti kako je tek pred jedno cijelo stoljeće bilo. Zapravo, djelomično mogu. I to zahvaljujući obitelji Barilo koja velikom etno zbirkom stare i ponosne blaćanske dane drži živima. Impresivan je trud, ali i ljubav, koji su uloženi i utkani u svaku i jednu stvarčicu u prostorijama malog obiteljskog muzeja. Kako bi doista osjetili duh starina, domaćini su se potrudili osigurati vodstvo kojim oživljavaju ljude na fotografijama, a stvarima vraćaju njihovu funkciju. Obitelj Barilo potvrdila je ono što goruće zagovaram: za čuvanje naše baštine nije zadužen nitko treći, a kada sami shvatimo koliko je vrijedna truda, napokon će svijet spoznati njezinu veličinu i značaj 🙂 . Na fotki dolje, samo maleni dio zbirke:

sdr
Osim ove bogate povijesti, posebno nas se dojmilo svetište bl. Marije Propetog Isusa Petković. Kapelica u kojoj je izložen sarkofag blaženice u svojoj potpuno jednostavnosti pruža predivan osjećaj spokoja. Kada to spojite s veoma atraktivnim muzejem po kojem će vas, besplatno, provesti vesela i ljubazna djevojka, a u kojem imate priliku naučiti o nevjerojatnim događajima iz života blažene Marije, sigurna sam da će dojam biti impresivan. Svakako preporučam posjet prekrasnoj župnoj crkvi Svih Svetih koja osim prekrasnog interijera ima doista poseban eksterijer. Ovdje vas također čeka vodič koji će vas naučiti mnogim zanimljivostima koje ja ovdje neću otkriti, jer, ako otkrijem baš sve, neće biti tako slatko kada posjetite Blato. 🙂
LRM_EXPORT_14444168119670_20181108_131811334

Prošetajte Zlinjem, popijte kavu, pojedite slatkač. Doživite i saživte s Blatom, obećajem, bit će predivno 🙂 !

Vela Luka

Na samom kraju one strane otoka smjestilo se mjesto koje je tih dana bilo posebno spokojno. Posljednji put u nju je uplovio veliki Oliver. Vjerojatno se nikada više i nikada sjetnije nije pjevalo “…Vela Luku mala ne zaboravi..”
I iako je ovo primarno lučko mjesto, kao glavna spona otoka sa Splitom, Vela Luka skriva još ponešto impresivnih zanimljivosti zbog kojih zaslužuje mjesto u najljepšim kutcima sjećanja. Zapravo, najveći biser kojeg skriva, vrijedan više nego jedne Razglednice, je Vela spila, spilja smještena na obroncima brda Pinski rat iznad Vele Luke. Prije nego dođete do spilje oduševit će vas pogled na velolučki zaljev koji je stvarno preeedivan, mogu tek zamisliti kako tek izgleda iz zraka.
A onda spilja. I dok u svjetskoj arheološkoj zajednici ima veliki značaj, čini mi se da u našoj javnosti nije dobila zasluženu rubriku i mjesto. Ova impresivna i doista ogroooomna spilja skriva tajne važne za korčulansko područje, ali i za čovječanstvo općenito. Zanimljivo je da tijekom cijele godine traju arheološka istraživanja s brojnim naprecima i novim saznanjima. Nas je na spilju, nažalost, uputio tek jedan slabo uočljiv plakat 😦 . Da nismo toliko željni landra ništa nas, nažalost, ne bi uputilo na jedinstvenost ovog fenomena. Da bi spilju posjetili morat ćete izdvojiti simboličnih 15 kn, a s istom ulaznicom možete posjetiti i gradski muzej u kojem možete više saznati o prapovijesnim vremenima i razvoju života na otoku.

IMG_20180911_140959_404

Kada ste već ovdje, nemojte propustiti priliku posjetiti mjesto o kojem sam na početku pisala. Impresivno je koliko čovjek može živjeti i nakon što se svijet o njega oprosti ❤ .
I da, Vela Luka doista je operativno mjesto za Korčulu i u nju će vas dovesti znatiželja ili potreba za trajektom, no sigurna sam da ćete zastati i osjetiti da doista ima nešto u ovoj opjevanoj vali 🙂 .

Evo nas na kraju druge strane otoka. Pogled nas sada baca na najmlađi hrvatski park prirode – Lastovo. Na jedno od najljepših mjesta s kojih su Razglednice poslane.
Sljedeća Razglednica krenut će s Lastova, preko Proizda pa sve do Badije. O kako će to lijep put biti 🙂 . Kako sam ovu Razglednicu počela pisati kada je lišće tek požutjelo, a dovršavam ju kada je jesen u punom jeku, a drveće je ogoljeno, možda nam posljednji dio korčulanske štorije bude pod snježnim pokrivačem. Ali i ako bude tako, bit će to dobar način za ugrijati jednu hladnu zimu, dobar način za okopnjeti led s naših ljetnih sjećanja.

Do novih (nadam se što skorijih slova) zagrljaje šalju

Dora i Razglednice 🙂

 

 

Što to veže Samobor i Zaprešić?

Male tajne poznatih lokacija prave su snježne radosti Razglednica, a njihov pravi smisao je podijeliti ih s vama. Sa saonica obriši prašinu i dobro se utopli jer današnja Razglednica vodi te u đir po Samoboru i Zaprešiću…. 🙂

Red snijega, pa bolovanja, red posla, pa opet malo bolovanja. Tako se nekako zadnjih nekoliko tjedana kod nas izdržava život. I dok je ovaj red bijelog pokrivača bio automatski okidač za planiranje ledenih Razglednica, vremenski uvjeti i zdravstveno stanje ipak su pomalo pomutili planove. Iako ove godine nismo uspjeli posjetiti zaleđene Plitvice i nismo se sanjkali u Lokvama, shvatila sam da su predivni zaleđeni prizori nadohvat ruke, a najveselije sanjkalište tamo gdje ga najmanje očekujete. Male tajne poznatih lokacija prave su snježne radosti Razglednica, a njihov pravi smisao je podijeliti ih s vama. Sa saonica obriši prašinu i dobro se utopli jer današnja Razglednica vodi te u đir po Samoboru i Zaprešiću. 🙂

Samobor

Baš kao što sam napisala u opisu fotorafije na instagramu, Samobor je uvijek dobra ideja. Ja Samobor jednostavno obožavam i bilo da se želim osjećati kao da šećem po nekom drugom svijetu ili jednostavno želim pojesti super kremšnitu ( ili oboje 😀 ) najjednostavnije je skoknuti u ovaj prekrasan gradić tik do Zagreba. Ono što je ovaj vikend bilo posebno je srednjovjekovni sajam s uprizorenjem bitke kod Samobora iz 16. stoljeća. I iako su povijesni detalji doista zanimljivi, a sajam sadržajno bogat, mene se najviše dojmila strast zaljubljenika u viteštvo i napori koji se ulažu kako bi se očuvala srednjovjekovna tradicija i uspješno održavala u 21.stoljeću. Bilo je tu svega, od dvorskih luda do viteza. Dame su plesale, a mačevi i strijele pripremali su se za bitku. Imali smo priliku razgovarati sa streličarom Jakovom iz Udruge Red srebrnog zmaja koji nam je pokušao pojasniti dijelove opreme, pokazao mačeve i objasnio što se sve događa pri samom uprizorenju bitke. I znate što, doista se divim ovim ljudima. Osim što su veoma hrabri (jer ustajati nedjeljom u 5 ujutro da bi proveo dan u snijegu i ledu je u najmanju ruku hrabro) i snažni (činilo mi se da mač i oprema imaju zajedno stotinjak tona 😀 ), vrsni su poznavatelji povijesti, umjetnosti i heraldike. Hvala im na očuvanju baštine, a svi koji žele shvatiti koliko su ove manifestacije kul neka hvataju nove viteške turnire i srednjovjekovne sajme, sigurna sam da neće biti razočarani 🙂 .

IMG_20180304_121613.jpg

Kako od Samobora do Zaprešića u nekoliko minuta? 😀

Tipična Dora. Imam jednu nedjelju, a ja bi sve. Nakon dužeg bolovanja stvarno sam htjela vidjeti i otkriti nešto novo pa smo tražili najbolje rješenje za posjetiti nekoliko lijepih lokacija u jednom danu. Eto sva sreća na mom Vrtirepu koji svašta zna, a ono što ne zna brzo otkrije 😀 . Tako smo u nedjelju prvi put prešli Savu na skeli. I to ne samo nas dvoje, nego i auto. I još dvoje ljudi. I njihov pas. I njihov auto. Možda stvarno zvuči čudno, ali ovo morate probati. U selu Medsava pokraj Samobora skelar će, za samo 10 kn, prevesti dvoje ljudi i automobil. Bez obzira što avanturica preko Save traje par minutica, vožnja na skeli po moćnoj Savi strašno je uzbudljivo iskustvo, a uz to vam štedi 12-17 km na relaciji Samobor- Zaprešić. I tak’, zahvaljujući Savi, skelaru i mom Vrtirepu imala sam 12 km više za istraživanje i učenje. La vita è bella 🙂

1520190240373.jpg

Zaprešić

Iako sam po Zaprešiću landrala puno puta, a o njemu slušala još od ranih osnovnoškolskih dana (ljubim svoju Anči ❤ ), nikad nisam o ovom gradu razmišljala kao o mjestu pogodnom za izletarenje i uživanje. I bez obzira na poznavanje povijesti, Nove dvore sam, sasvim nezasluženo, gledala kao parkić i šetnicu s nekoliko kul građevina koje su Jelačići pred 200-tinjak godina izgradili. Sada sam odlučila Zaprešić pogledati novim očima i uočiti ljepotu koja se uvukla park i njegove znamenitosti.

1520180408515

No, ništa na prazan želudac 😀 . Kako me Anči još prije nekoliko godina prvi put odvela u Konjički klub Trajbar, a rustikalni stil i lokacija su me još tada oduševili, izbor za ručak nametao se sam od sebe. Iako prvenstveno konjički klub, ovo mjesto pruža puno puno više i na jednom mjestu okuplja zaljubljenike u konjički sport, zdrav način život, ali i nepopravljive gurmane kao što smo recimo mi 😀 . Moram priznati da se ne sjećam kada smo zadnji put ovako fino papali, ali bome niti kada je usluga u nekom resotrano bila ovako dobra. Uz pristojne cijene, finu klopu i ljubaznog konobara Igora, bilo je lako skupiti snagu za ostatak dana, ali i odlučitit da se u Trajbar brzo vraćamo 🙂 .

I tako siti i s pozitivnim iskustvima u sat vremena dugoj šetnji prošli smo Nove dvore. U ovo snježno vrijeme ondje doista vlada prava zimska čarolija pa bez obzira na to što golf tereni i zelenilo u proljeće i ljeto daju posebnu čar, mene su Novi dvori u ovom izdanju oduševili. Dovrac i kapelica prekriveni snijegom usred šume pun pogodak su za sve romantičare i fotografe, a osim njih nikako nemojte preskočiti, doista impresivnu, grobnicu obitelji Jelačić. Prilično sam sigurna da Novi dvori skirvaju mnoštvo zanimljivih priča koje ovaj put nismo uspjeli saznati ( doduše, baš nam je odgovaralo uživati u miru i ljepoti ), siurno ćemo se vratiti kako bi ih saznali i podijelili s vama. Do tada, ostavljam vas s prizorom i prelazim na slaganje riječi o biseru na kraju đira… 🙂

1520190091824

Dvorac Lužnica

O ovom dvorcu nismo puno čuli, znali smo samo da nam je naoko prekrasan. Već dugo ga imamo na listi želja i s obzirom na ideju izleta, ovo je bila savršena prilika za posjet Lužnici 🙂 . Kao i prije svakog landranja, pokušali smo dobiti što više vrijednih informacija kao što su: cijena, vodstvo, povijesni kontekst i sve ostalo što bi jedne turiste moglo zanimati. U konačnici nismo otkrili previše osim da je dvorac izgradila obitelj Rauch i da je stručno vodstvo svake nedjelje u 16 sati. S namjerom da prošećemo parkom došli smo kojih 20-ak minuta prije 16 i zatekli prepun parking, veselu graju i smijeh. Naime, padina na južnoj strani dvorca ovih je smrznutih dana pretvorena u prekrasno sanjkalište. Vjerujem da su sva sanjkališta radost i veselje, ali juriti na saonicama i vrećama ispod prekrasnog dvorca stvarno je posebno. Da smo igdje čuli, sigurno bi i mi jurili snježnom padinom :).

1520181156251
Kako su u dvorcu bila pogašena svjetla, a od nekog kustosa nije bilo niti k, nakon šetnjice smo bili spremni za polazak. Kad eto iznenađenja, naš kustos niti nije mogao biti na k, jer nas je dvorcem provela časna sestra. Nikako mi nije bila jasna poveznica, ali nakon lijepe i smislene priče sve mi je postalo jasno. I dok je većina dvoraca u Hrvatskoj propadala, dok ih nitko nije smatrao baštinom sestre milosrdnice kupile su ga za potrebe funkcioniranja reda, ali i danas poznate Vinogradske bolnice. Uz dvorac se danas nalazi duhovno- obrazovni centar izgrađen iz donacija jedne njemačke organizacije. Sestre iznajmljuju smještajne kapacitete i konferencijske dvorane za razne duhovne ili edukativne skupove, vode restoran i veoma uspješno upravljaju dvorcem i imanjem. Dvorac je tako otvoren za javnost, a svima zainteresiranim sasvim besplatno ga predstavljaju svake nedjelje u 16 sati. Od naše drage sestre Berislave mnogo kustosa može puunoo naučiti. Na topao, zanimljiv i vedar način,  predstavila nam je potpunu kulturu i arhitekturu, te nas upoznala s povijesnim kontekstom u kojem je dvorac nastao i opstao.  O detaljima će vam više ispričati sestra Berislava kada vas u Lužnici sretne 🙂 . Zahvaljujući upornosti i dobrom upravljanju sestre su dvorac samostalno zarađenim novcem uspjele obnoviti i spasiti od urušavanja. Kamo sreće da je još koji dvorac dopao u ovako dobre ruke, možda bi danas ponosno stajali i, nakon plemićke, imali novu- turističku svrhu baš kao i Lužnica.

1520189888681.jpg

Opet sam u čudu. Samo jedan dan, tako bliske i poznate lokacije, a toliko novog i zanimljivog. Tek kada krenem pisati shvatim koliko doživljaja, emocija i bogatstva dobijem samo jednim izletom. Meni se srce smije, a duša mi je puna jer vas pozdravljam na kraju još jedne, nadam se za landranje poticajne, Razglednice.

Ljubav i zagrljaji ❤

 

Poslijednja Razglednica u 2017. iliti hvala ti dvije tisuće i sedamanesta godino

Između dvije obrane diplomskog rada, svatova i dvije promocije Vrtirepi su landrali od najdraže mi Slavonije pa do krajnjeg juga, neplanski, po volji, iz hobija i ljubavi prema Domovini…

Još u prvim postovima pisala sam o tome kako me članovi obitelji doživljavaju kao “pinklec na rame i ajmo” još otkako sam curica bila. I dok su druga djeca plakla kada bi morala od kuće, ja sam plakala kada bi morala kući. Bez problema sam izbivala, odvajala se, landrala i upoznavala nove ljude. Pretpostavljam da tu leže korijeni ovoga što stvaram i što je postalo dio moje obitelji- korijeni Razglednica. Iako vjerujem da je bilo samo pitanje vremena, Razglednice je (ali i pregršt drugih nevjerojatnih stvari), eto iznjedrila je baš ova 2017.godina. Doista, ukoliko je točno da svatko od nas dobije godinu svoga života, onda moja danas piše svoje posljednje sate. S obzirom na sve što mi je dala, vrijedi ju ispratiti na najljepši mogući način kojeg znam, a bolje od ovog ne mogu zamisliti….

Nakon nekoliko mjeseci kopkanja da nešto moram pokrenuti, konačno, 7.travnja, za vrijeme landranja Istrom, odlučujem svoj instagram profil Dorine Razglednice pretvoriti u zbirku najljepših trenutaka koje proživljavam upoznajući Hrvatsku.
A prilažem i prvu službenu fotku s Verudele u Puli 😀 .

IMG_20170407_184653_123
Ne možete zamisliti koja je to muka bila sa smišljanjem imena, nisam više, jadna ne bila, znala što bih izmislila :D. Na svu sreću na ovom putovanju nisam sama pa iako sam mu poprilično išla na živce, Razglednica u imenu sjetio se moj Vrtirep.
I kao i obično kad ljubav umješa svoje prste, bi dobro.
Od tog trenutka, pa do danas, u nešto manje od 7 mjeseci Dora, Vrtirep i Razglednice posjetili su 48 mjesta u Lijepoj Našoj i još ponešto u inozemstvu.
I iako je baš svaki put van granica bilo lijepo, sa svim što Hrvatska nudi ništa nije usporedivo. I iako su putovanja u druge zemlje prekrasna ( a i nama ih želim što više 😀 ), moj cilj i dalje ostaje upoznavanje kulture, običaja i ljudi u svakom mjestu Domovine.
Kroz nekoliko živih mjeseci ( jer kao što sam i rekla, ove godine se štošta događalo), shvatila sam, da iako trajno ostaju na slikama, sami dojmovi ponekad izblijede, pa sve za što sam bila uvjerena da ću pamtiti zauvijek lako zaboravim. Nakon sedam dana provedenih na Lošinju, odlučila sam ništa ne zaboraviti i sve što mogu ( a vjerujte mi, puno toga je toliko teško izraziti ), pretvoriti u rečenice. Razglednice su tako postovima o Lošinju dobile prvi pisani trag, a mi smo tu gdje jesmo.
( U nastavku mali podsjetnik na ljepote Lošinja 😉 )

cropped-img_20170720_2025243.jpg

Između dvije obrane diplomskog rada, svatova i dvije promocije Vrtirepi su landrali od najdraže mi Slavonije pa do krajnjeg juga, neplanski, po volji, iz hobija i ljubavi prema Domovini. Trag koji su počele ostavljati Razglednice osvještava me koliko zapravo ovu zemlju volim i da je, baš kao što su me roditelji kao curicu učili, njezina Ljubav prema meni neprolazna. Taj trag započinje u ovoj godini, a sve od sebe ću dati da u godinama koje slijede bude sve značajniji i izraženiji. Čast mi je dijeliti s vama ono što proživljavamo, a sve ovo imat će smisla svaki put kada bilo koji dio Razglednica bude poticaj za upoznavanje Hrvatske i njezinih ljepota.
Istinsku sreću i slobodu ( koja možda bude taj poticaj ), prilažem vam na fotografiji s Velikog Risnjaka 🙂 .

IMG_20170619_134243_288

Prekonajviše želim istočkati čitavu praznu kartu Hrvatske, a kako se još neko vrijeme želim podsjećati na ovogodišnje točkice, odlučila sam izraditi Kalendar za 2018. s Razglednicama iz 2017. Moram vam priznati da nema ljepšeg nego kad od toliko ljepota ne možeš odlučiti koju fotografiju izabrati 🙂 . Kao što i sami znate, kalendare sam odlučila pokloniti i vama. Tako da, svakom od vas ( da i tebi ) koji ste odlučili podijeliti s nama najljepši kutak Hrvatske šaljem po jedan primjerak. Zahvalna sam na svakom komentaru i birati najbolji, bilo bi mi isto kao birati najdraže fotografije – jako teško.
Mali dio Razglednica neka vas prati u 2018.
Neka vas prati i meni najposebnije mjesto na svijetu, odmah dolje prilažem Izvor rijeke Kupe… 🙂

IMG_20170529_151233_783

E pa dvije tisuće i sedamnaesta godino, bila si divna luka za ispraćaj na brojna putovanja i Putovanja, pa te u ovim trenutcima pohranjujem među Razglednice, a tamo, vjeruj mi, samo najljepše ostaje.

Uz nadu da je i vama bila divna i želje da Nova bude prekrasna i blagoslovljena,
zagrljaje šalju

Dora i Razglednice 🙂

Korkyra Melaina crni biser Jadrana iliti što su Grci prvo vidjeli?

Kada bih o ljepoti Korčule govorila kao o najfinijem kolaču, povijest ovog grada bila bi srž i glavni sastojak, a neumorni i ponosni Korčulani dio koji sve sastojke vežu i sjedinjuju. 
A onaj tajni sastojak? Neobično umjeren i šarmantan spoj luksuza s jedne i svakodnevnog i uobičajenog života s druge strane….

Ovih dana Instagram i Facebook bombardirani su objavama s očitom porukom – ljeto će svima nedostajati i prebrzo je prošlo. I dok zbrajam ljepote kojih nam se duša nauživala moram priznati da u meni žala nema. Ne zbog lošeg ljeta, već zbog činjenice da ova Razglednica u nastajanju ostavlja dio ljeta u našem domu, a srce se veseli novim (Velim 😀 ) lukama koje nas s nestrpljenjem očekuju. 🙂
Iako je i naš boravak na Korčuli proletio brzinom japanskog vlaka, ovaj poseban otok napunio je našu riznicu sjećanja iz koje krademo trenutke koji ljeto produžuju do neke nove avanture. I dok ovo čitaš, tvojoj kući lete nove Razglednice, meni za sjećanje, a tebi za inspiraciju… 🙂

Lumbarda

Punih 7 dana naš kofer je boravio u ovom predivnom korčulanskom mjestu. Kofer kažem, jer smo mi (osim po noći) Lumbardi posvetili jednako vremena kao i drugim landranjima o kojima ćete u nastavku čitati. Lumbarda je drugo najstarije obalno mjesto na otoku, a priče kažu da je njen Rt Ražnjić prvo što su, po dolasku na otok, Grci ugledali. Nauživali su se bome jer je krš rta doista filmski i netaknut, a danas ga krasi samo predivan osamljeni svjetionik. Na njega smo doslovce nabasali (kako to obično biva) prolazeći jednu od (brojnih) šetnica duž obale i šumskih predjela.

sdr

Divno je što ih zbog obilja hlada možete prehodati bez obzira na razinu žive u termometru. Jedini problem nastat će ako (baš kao i ja 😀 ) budete vidjeli 77 zmija pri svakom zvuku u raslinju. E tako, u tom trenutku razina stresa vašeg suputnika mogla bi doseći živinu, a za sve indikacije i nuspojave neka se obrati Borni, jer je čovjek sa mnom diplomirao na ovu temu 😀 . No dosta bi bilo mog blebetanja, poanta napisanog je da Lumbarda, osim mora, ima još podosta prirodnih ljepota za pohvaliti se. Također, u potrazi za najljepšim korčulanskim plažama sigurno će vas netko uputiti u Lumbardu s najpoznatijom dugom, pješčanom i plitkom plažom Pržina koja je okružena hladom s jedne i stijenama s druge strane. Šetajući tako od Pržine prema mjestu prolaziš brojnim vinogradima i maslinicima kojima je, baš kao i na cijelom otoku, sve podređeno. Kad kažem sve, tako i mislim. I turizam i turisti i zarada. Pogled na staru jezgru iz ove perspektive je neprocjenjiv, a ovaj prizor u suton savršeno oslikava Lumbardu u jednom trenutku. 

1534628755845[1]

Sama stara jezgra prepuna je zaštićene kulturne materijalne baštine, no dok u većini mjesta ona predstavlja povijest, ovdje živi sadašnjost. I baš kao prije 100, 200, 300 ili koliko već godina ovdje se odvija život. Istovremeno, sve se čini sasvim neopterećeno svim što se u međuvremenu izdogađalo. I to je najveća posebitost Lumbarde.
U svojoj skromnosti i dalje privlači poglede, ali dovoljno sebično čuva ono najbolje za svoje ljude. ❤ Da ne bi bilo kako je ovdje turizam mrtav (daleko od toga), ovdje možete jako dobro, u vinarijama, popiti (Grk ❤ ) i u konobama pojesti. 🙂 Jako fino smo papali u super obiteljskoj i prijateljskoj pizzeriji Torkul, a s ovim ćemo se oprostiti od Lumbarde uz želju da u Torkulu opet nekad tako fino pojedemo… 😀

Korčula

Čula sam negdje da je stari grad Korčula Dubrovnik u malom, a s obzirom na to da pri jedinom posjetu biseru Jadrana svijet nisam gledala ovim očima, kroz 2 tjedna idemo provjeriti je li to doista tako. Kako god bilo, jedno je sigurno – Korčula je FAMOZNA. Toliko ljepote i povijesti na jednom mjestu ne pamtim kada sam vidjela. Čini mi se da je i Borna bio u transu jer mi niti jednom nije žugao zbog ajmefotkaj prohtjeva. 😀 ( a vjerujte to se ne događa često 😀 ) Cijeli stari grad obići ćete veoma brzo i zato se potrudite ne propustiti niti jednu uličicu i kutić jer vrijedi svakog zastajkivanja i pogleda.
Svakako se popnite na zvonik katedrale svetog Marka, a preporučujem vam vrijeme pred zalazak sunca jer osim što je tada najposebnije, to je možda i najljepši zalazak koji ćete vidjeti u životu. 25 kn, tolika je cijena neprocjenjivog pogleda ( toliko ćete platiti uspon uskim i strmim stepenicama zvonika 😀 ).

IMG_20180824_121419_714[1]

Katedrala navodno ima i prekrasnu riznicu (a za ulazak u nju trebat će vam isto toliko kuna), no mi je nažalost nismo mogli posjetiti jer je u tom trenu već bila zatvorena. Svakako očekujem da će uskoro netko od vas ići, pa ćemo imati izvještaj 🙂 .
S vanjske strane zidina niz je restorančića s predivnim pogledom na Pelješac. I dok ljudi uglavnom misle da su mjesta ondje rezervirana samo za one više platežne moći, to nije tako. Istina, zaredali su se ovdje skupi i elitni restorani, ali sasvim je dovoljno i onih s tek nešto višim cijenama. U konačnici, uvijek možete (kao i mi) samo pojesti slatkač na zidinama i uživati u trenutku i posebnosti. 🙂
Ono što je mene oborilo s nogu nisu predivne zidine, ulice niti apsolutno predivan pogled sa zvonika. Upornost i volja za očuvanjem kulturne baštine putem viteške igre Moreška izazvali su meni najveće poštovanje i divljenje. Predstava traje oko 45 minuta, a za nju ćete morati izdvojiti 100 kn. Vjerujte mi, to će biti jedni od kvalitetnije utrošenih kuna u životu. Realno je da nema tog koncerta niti folklora s kojim se ova izvedba može usporediti. Cjelokupan dojam upotpunjuje činjenica da se sve odvija unutar starogradskih zidina s live izvedbom orkestra. A kad otkrijete i povijesni kontekst u kojem su Korčulani, iako se nekada izvodila po cijelom Mediteranu, Morešku spasili od izumiranja onda brzo shvatite da ju morate doživjeti kako bi duh Korčule i Korčulana u potpunosti osjetili. 🙂

dav

Kada bih o ljepoti Korčule govorila kao o najfinijem kolaču, povijest ovog grada bila bi srž i glavni sastojak, a neumorni i ponosni Korčulani dio koji sve sastojke vežu i sjedinjuju. 
A onaj tajni sastojak? Neobično umjeren i šarmantan spoj luksuza s jedne i svakodnevnog i uobičajenog života s druge strane. Korčula u svemu tome ostaje skromna i ne prenapučena,  a mjesta ovdje ima za svakoga. ❤ 

Zakoračili ste s nama u našu korčulansku štoriju koja, nadam se, kroz nekoliko dana dobiva svoj nastavak. Mene je nekoliko sati provedenih u sastavljanju ovih rečenica samo uvjerilo da žala za ljetom ne treba biti. Treba se sjećati i pamtiti. Ali kada bih baš mogla vratiti komadić ljeta 2018., to ne bi bilo s Korčule. Bio bi to 16. srpanj i djelić galame i gužve s Trga bana Jelačića…

Zagrljaje šalju Dora i Razglednice 🙂

Dva lica zime u Hrvatskom Zagorju

Očito je da pojma nisam imala koliko egzotično Hrvatsko Zagorje može biti. I sasvim slučajno, proljetasti siječanj otvorili smo otkrivanjem brega i njihovih dvoraca, a samo nekoliko vikenda iza vratili smo se Zagorju omotanom snježnim pokrivačem…

Sve što sam o Zagorju kao dijete znala moglo se svesti na tri riječi- Trakošćan, bregi i Krapina. O bregima se pjevalo, a na školskim izletima redovito se pohađali Trakošćan i krapinski pračovjek. Od tih ranih školskih dana puno sam toga čula i brzo mi je postalo jasno da bregi skrivaju puno više no što mislim, ali računajući si na blizinu i neposrednost uvijek sam si govorila da to sve stignem. Prioritet je, mislila sam, ono dalje i “egzotičnije”. Očito je da pojma nisam imala koliko egzotično Hrvatsko Zagorje može biti. I sasvim slučajno, proljetasti siječanj otvorili smo otkrivanjem brega i njihovih dvoraca, a samo nekoliko vikenda iza vratili smo se Zagorju omotanom snježnim pokrivačem. Postalo mi je jasno da sam upoznala dva lica zime jednog kraja i odlučila pustiti Razglednicama da vam ih približe. 🙂

Da budem iskrena, strašno sam htjela snijeg i proljeće na početku godine nikako mi nije odgovaralo. Gledajući nevjerojatne fotke bijelih Lokvi, odluka je pala da se zima traži u Gorskom kotaru. No proljeće se nije dalo i dan prije shvatili smo da po snijeg kasnimo.
E to sam nekako preboljela, ali da landranje potpuno otkažem, to bi bome jako teško. Tako smo, zajedno s dragim nam Barišićima (samo što nisu :D), uz brzu promjenu plana odlučili krenuti prema Zagorju, točnije prema Velikom Taboru i dvorcu Oršić u Gornjoj Stubici. Zašto? Zato što nam je bilo svejedno, Zagorja smo malo poznavali, a sve nas je zanimalo. Sada ga samo malo više znamo, ali nas puno, puno više zanima 🙂 .

Veliki Tabor

Do Velikog Tabora je stvarno gušt voziti se i baš mi je odgovarao onaj zagorski osjećaj koji dobiješ već pri prvim goricama. Stvarno ne znam kako još ne postoji “zagorsko stanje uma”, ali definitivno bi taj izraz valjalo uvesti :D. Prilaz i prizor šumovitog brijega s kojeg proviruje bijeli dvorac su, doista idilični. Ono što mi se posebno sviđa kod Velikog Tabora je činjenica da je oko njega sve ostalo nekako divlje i domaće.

IMG_20180109_181856_947.jpg

Sama unutrašnjost dvorca je stvarno predivna i baš bi bilo fora napraviti neke dane živih prikaza kako je nekada život u dvorcu izgledao (ako sam ja samo nedovoljno informirana, javite!!).
Ako ste ljubitelj povijesti i umjetnosti sigurno će vam se svidjeti izložbe portreta, dokumenata i osobnih stvari plemićkih obitelji. Za romantičare tu je tragična ljubavna priča Veronike Desinićke, koju, ukoliko niste čuli, neću ispričati. Odite u  Veliki Tabor, sve vam lijepo piše :D. Prekrasni pogledi na zagorske brege koji se pružaju iz dvorca i njegove okolice, ali i preslatki foto kutići unutar zidina pravi su mamac za sve ljubitelje dobrih fotografija. Možemo zaključiti, Veliki Tabor nudi za svakog ponešto, sigurna sam da ukoliko već ovog vikenda krenete, nećete biti razočarani.

IMG_20180107_152237_629.jpg

Ako vam je pak to sve malo, nedaleko od Velikog Tabora u mjestu Desinić nalazi se seoski turizam Grešna gorica. Pravim zagorskim kutkom provest će vas veseli dvojac Walter i Lujza, pas i mačka koji su dokaz da prijateljstvo nema granica. Kada kažem da će vas provesti, doista tako i mislim. Vodit će vas po imanju, te na koncu dopratiti do restorana u kojem se definitivno isplati porbati pokoji specijalitet. Obiteljska i topla atomsfera su sigurno jedan od razloga što je gotovo svaki stol te subote bio rezerviran i zapravo mogu reći kako smo bili sretnici uhvatiti svoje mjesto :).

IMG_20180106_114459.jpg

Dvorac Oršić i Muzej seljačkih buna

Moram priznati, kada smo došli pred dvorac, nismo bili tako impresionirani kao pri prilasku Velikom Taboru. Dvorac nije tako idiličan, a pogled ne pruža onoliko koliko smo dobili netom prije. Nigdje nije bilo naznačeno što u Muzeju možemo vidjeti, pa smo gotovo odustali. Kad kažem gotovo, odustali smo nas troje, a Borna je i pod cijenu velikog stresa odlučio ući u Muzej :D. I Bogu hvala da je tako jer je Muzej seljačkih buna jedan od najboljih i najkvalitetnijih muzeja u kojima sam bila. Potpuni pregled feudalnog Zagorja istovremeno je edukativan, zabavan i impresivan. Digitalizacija stalnog postava donijela je dozu suvremenog u toliko povijesti, a niti malo je nije narušila. Odvesti djecu u Muzej seljačkih buna, uz dobro vodstvo, sigurna sam da je pravi recept za usvajanje nastavnog gradiva 🙂 . Osim toga, mislim da mi je ondje postalo jasno koliko je Zagorje više od svega što sam o njemu do tad znala i ako barem jedan nastavnik povijesti bude ovom Razglednicom potaknut organizirati izlet u Gornju Stubicu, smatrat ću svoj naum upotpunosti ispunjenim!

IMG_20180106_140316.jpg

Cesargradska gora

Nekoliko vikenda nakon proljetastog izleta u siječnju, vratili smo se, snijegom prekrivenim, zagorskim bregima. Kao što puno vas zna, našim landranjima pridružio se novi Vrtirep, jednogodišnji mješanac u tipu labradora- Rufus! Doista, taj vikend imali smo namjeru posjetiti Trakošćan, ali kako s novim frajerom nismo imali kamo, odlučili smo se okušati u prvom planinarenju s našim novim stvorom i to uz samu granicu sa Slovenijom :). S obzirom na to da sam Zagorje uvijek doživljavala isključivo kao dio Hrvatske u kojem se mogu vidjeti lijepi dvorci (a očito sam bila u krivu), ostala sam prilično iznenađena drugim (od ova dva u naslovu) licem Hrvatskog Zagorja. Nemam pojma koliko još ovakvih mjesta prekrasne, netaknute prirode Zagorje skriva, ali Cesargrad je nešto potpuno neočekivano. Mi smo parkirali kod samostana u Klanjcu i uputili se prema planinarskom domu. Snijega koliko hoćeš, strme provalije i lagana staza bili su pun pogodak za nedjelju poslijepodne i bolne sinuse. Kažem vam ljudi, ja sam gore prodisala! Na 5 minuta od planinarskog doma nalaze se ruševine Cesargrada, a pogled koji se pruža sa zidina na Zagorje i Sloveniju je nevjerojatan!

IMG_20180211_162928_290.jpg

Pri povratku je bilo veselja i panike (Rufus se svojeglavo zaletio u provaliju), no sve sa sretnim ishodom. Osim Cesargrada Klanjec skriva još neke vrednote, prekrasne sarkofage u franjevačkom samostanu (za koje ne znam jesu li otvoreni za javnost) i Galeriju Antuna Augustinčića koje nismo uspjeli posjetiti, no u nekim budućim landranjima sigurno hoćemo. Sve se to može spojiti s prekrasnim izletištem Zelenjak na rijeci Sutli i eto ti potpuno nove priče.
Uglavnom, za ovaj izlet ne trebate biti planinari, dovoljno je da volite prirodu i da ste žedni lijepih pogleda. Staza je jednostavna, a krajnje odredište pravi odmor za dušu i tijelo :).

Nadam se da vam je, sada na kraju, naslov posta jasniji. Nakon viđenog, uvjerena sam da to nisu jedina dva lica ovog kraja i da nas čeka još puno novih koraka u oktrivanju egzotike bisera zvanog Hrvatsko Zagorje 🙂

Zagrljaje šalju Dora i Razglednice 🙂

 

Brački pozdrav braku drugi dio iliti kako te najviše oduševi ono o čemu najmanje znaš

Svježi bračni par, medeni mjesec, all inclusive, prekrasan hotel, wellness, plaže i stotinu čudesa u kompleksu… Realno, bilo bi jako glupo kada bi vam podvaljivala priču o velikim željama za landranjem u ovakvim uvjetima. Ali, ruku na srce, i vi bi bili prilično naivni kada bi u takvu priču povjerovali 😀 .
Ono što je zapravo pjesnik hito reći je da mi je u tih nekoliko dana postalo jasno kako “oni tamo” mogu sedam dana ležati i ne raditi ništa i kako im, zaboga, ne dođe da provire nosom izvan hotela. No, na svu sreću, bili smo djelomično svjesni gdje se nalazimo, a i takvi smo kakvi jesmo, jednom Vrtirep, vazda Vrtirep 😀 .

Kada kažem djelomično svjesni, baš mislim djelomično, jer osim sveopće poznate Vidove gore i Zlatnog rata, Brač skriva još jedan biser koji podhitno mora postati sveopće poznat. Ovo se tiče i mene same jer niti ja o ovome, na našu generalnu sramotu, nikada prije nisam čula. No, šećer dolazi na kraju, a klasici su klasici.
Pa krenimo redom 🙂 .

Zlatni rat

Mislim da nema niti jedne reklame koja je otišla u svijet, a da nije uključivala ovaj bolski fenomen kojim nam Majka Priroda, po milijunti put, pokazuje svoju raskoš. Ne znam, zašto, no oduvijek sam mislila da je to pješčana plaža. Možda i zbog svih silnih slika i snimaka iz zraka na kojima se ne može primjetiti drugačije, a možda sam jednostavno vidjela ono što sam htjela 😀 . Dakle, ako očekuješ pijesak, nećeš ga dobiti, Zlatni rat je od početka do kraja prekriven šljunkom. Ogromna, doista neobična plaža pružala mi je osjećaj kao da je pravi put u podvodni svijet. No, nisam osjetila neku veliku povezanost i oduševljenje koje sam očekivala. Mužek se kupao, a ja sam sjedila i čekala.
I onda je krenulo… Taj zalazak sunca pamtit ću cijeli život, od početka do kraja. Toliko čisto i otvoreno sunce u zalasku nikada nisam vidjela. Kao da je tu, na svega nekoliko veslaja, kao da ga mogu uloviti prije no poptpuno zaroni ako odmah krenem.
Ljudi moji za takve trenutke se živi. Ne znam je li nas pogodilo ili je svaki dan tako
(ako je tako, ne znam zašto ta slika nije obišla svijet), ali očito je da je Zlatni rat sveopće poznat s razlogom. Ne mogu se oteti dojmu da ako te ne oduševi taj, sam po sebi fascinantan prirodni fenomen, ova plaža otkrit će ti nešto za tebe. I ti ćeš o tome pričati, svojoj obitelji i prijateljima. I Razglednica sa Zlatnog rata ponovno će obilaziti svijet.

IMG_20170928_175735_166.jpg

Vidova gora

E tako. Svako i jedno mjesto ima to nešto što jednostavno ne smiješ zaobići ako ga posjetiš, nešto što je s razlogom obilježe i što već godinama, desetljećima i stoljećima tom kraju daje određeni štih.
To je otoku Braču- Vidova gora. Gotovo do samog vrha možete doći auomobilom, ali vjerujem da je sigurno zanimljiviji (iako i strašno naporan) planinarski put od samog Bola. Mi smo, zbog svih onih razloga navedenih u uvodu, išli autom 😀 .
Uglavnom to je nešto doista prekrasno i u jednu ruku nejasno. Imajući na umu sve što smo vidjeli prije, sada još stojim i na planini, okuržena stijenama, gledajući Hvar, Zlatni rat i morska prostranstva… Htjela sam se slikati sedam milijuna puta i nakon samo nekoliko dana braka, muž mi je umalo posijedio 😀 .
No, vratimo se Vidovoj gori. Osim što je gore tako lijepo i sam put je prekrasan.
Čak sam pokušala uslikati vegetaciju i taj prividni “krov” koji drveće stvara, ali kako to s fotkama biva, ništa se nije dočaralo.
Kratko i jasno- Vidova gora se obići mora 😀 .

IMG_20171001_195649_620

Pustara Blaca

I dragi moji, evo ga. Dok pišem ovu Razglednicu, osjećam neopisivo zadovoljstvo i ponos.
Molim vas, da mi se svi vi koji ovo čitate, a nekada ranije ste čuli za Pustaru Blaca javite i kažete kada i kako. Meni je doista nevjerojatno da ovo ČUDO još nije pronašlo svoj kutak u školskim udžbenicima.
Za početak, da nije našeg dragog didača i njegovih preko 70 godina znanja, niti mi Blaca ne bi vidjeli. A sada, krenimo.
U 15. stoljeću poljički glagoljaši pred Turcima bježe na Brač i nastanjuju se u spilji na obroncima Vidove gore. I dobro, ništa spektakularno se tu ne bi dogodilo da ova ekipica iz te spilje nije sagradila cijeli kompleks u stijeni. Glagoljaši su stoljećima razvijali i nadograđivali svoj samostan, otvorili školicu, imali knjižnicu, bavili se pčelarstvom, astronomijom i kojekakvim čudesima. Ljudi su usred Brača sadili kukuruz i vršili pšenicu?! I što je najbolje od svega, do dana današnjeg, većina knjiga, predmeta, mijehova, zapravo gotovo cijelo izvorno stanje samostana (koji je cijeli na stijeni?!)je iznutra očuvano. Čak možete vidjeti i mali razredić s malim klupicama i stvarno doživjeti dio tog vremena. O Pustari brinu simpatični barbe koji će vas za 40 kn pustiti u samostan i kroz njega, detaljno objašnjavajući i s puno ljubavi, provesti.
Sam put do Pustare i nije najjednostavniji jer se od određene točke jednostavno mora pješice. Drugi prilaz je s mora, no čak i tada vas čeka pješačenje. Za doživjeti ovu posebnost, morat ćete izdvojiti cca. 30 minutica laganog hoda. No, put je toliko prekrasan i neobičan, da će vam vrijeme proletjeti u trenu. Nama je nekako sve bilo puno neizvjesnosti jer nikad ne znaš kada će te Pustara dočekati, niti koliko još ima do nje. Između ostalog, pažnju ti odvlači i vegetacija koja je čas velebitska, čas dalmatinska i recimo da sam se gubila u nekoliko navrata 😀 . Putem ćete proći i kroz dva mala napuštena seoca iz kojih su djeca išla u samostansku školu, a odrasli sudjelovali u poljoprivrednim poslovima. Baš kao da šećeš po setu nekog filma, neodređene tematike.
Doista nisam znala da ovako nešto postoji i da je moguće igdje u svijetu, a kamoli u Hrvatskoj. I dok sam očarana, strašno sam ljuta na nepoznatost ove divote.
Želim da se to promijeni i zato ti kažem – idi u Pustaru Blaca, pričaj o njoj svima, pa neka se šalje i njezina Razglednica daleko u svijet 🙂 .

IMG_20170927_190822_411

To je dio Brača u meni, koji sam uspjela podijeliti s vama. Kažem dio jer je u meni puno doživljenog što nikada neću moći prepričati. I zato ti želim iskustvo. Koliko god ti odmora trebalo, nemoj biti jedan od “onih tamo” iz uvoda i daj nosu zraka. Odmor i zadovoljstvo koje ćeš osjećati, nemjerljivi su s bilo kojim wellnessom i barom.
Ostajte mi dobro prijatelji, do neke nove avanture…

Dora i Razglednice 🙂

Brački pozdrav braku prvi dio iliti mjestašca koja pričaju priču

I iskreno, željela bih biti poput kustosice iz Muzeja u Škripu. Zapravo, željela bih da svi budemo poput nje jer jedino ljubeći zemlju u kojoj živimo možemo pokazati svijetu koliko vrijedi. I koliko je čudesna…

I tak. Evo me. Nakon preko nekoliko dana u kojima mi je trebalo više od 24 sata, a nažalost nije ih bilo, shvatila sam da ih neće nikada niti biti. Odličila sam presložiti prioritete i vratit se Razglednicama. U zadnjih par mjeseci moj Vrtirep i ja nastavili smo landranja, ali od sada s bračnom putovnicom. I dok lijepim elektronske markice na sve Razglednice koje sam vam, uslijed preživljavanja slavonskih svatova i uslaska u bračnu luku ostala dužna, odlučila sam se prvo podijeliti s vama bračku avanturu. Ako mi je brak točka na i u ove prekrasne dvije i pol godine života, onda je bračno putovanje na Brač ista takva točka na nestvarno dobar ulazak u brak. No, nemojte čekati brak i uhvatite trajekt za ovaj otok jer, kako god, tamo ćete se zaljubiti.
U kamen, sunce, more, povijest i ljude. Ostanite sa mnom sljedećih nekoliko crtica i ekspresno će vam biti jasno zašto.

Naše malo misto 🙂 

To je valjda prvo što nas uvijek pitaju: “A u kojem mjestu ste bili?”
Nekako, puno prikladnije interesiranje bilo bi gdje smo noćili. Jer, bili smo u svakom mjestu do kojeg smo stigli. Tako, već pri samoj vožnji od trajketa do Waterman Milna Resorta, jer ovdje smo noćili 🙂 , počela sam se zaljubljivati u svako i jedno mjestašce kroz koje smo prošli. Zaljubljenost je trajala čitava 24 kilometra, a onda se dogodila ljubav.
Maleno, prekrasno, nevjerojatno posloženo mjestašce Ložišća. Kada gledate ovo mjesto sa suprotne strane, čini vam se kao 3D slika nekog vrhunskog umjetnika. Nekada tamo davno, jedno malo mjestašce tako je savršeno posloženo. Samo gledaš, gledaš i opet dođeš gledati. Ložišća osim svog specifičnog izgleda imaju još dvije specifičnosti ( za druge nisam saznala ), jedna je najuža, a prilično prometna, cestica koju sam ikada vidjela i bojim se i pomisliti kako je tamo u žiži sezone. A druga je činjenica da je ovdje snimana kultna serija “Malo misto”. I ta činjenica objasnila je sve. Ložišća su pravo, istinsko Malo misto i prilično sam sigurna da svako doba ovdje ima svog pošćara, dotura Luigija, Bepinu i sve ostale legendarne likove oživljene na velikom platnu.
Neka vas fotografija odvede u njihovo vrijeme i nagovori da što prije posjetite ovu hrvatsku ljepotu… 🙂

IMG_20171004_142135_003.jpg

Škrip

Reče Borna: Vodim te u Škrip, on mora biti na Razglednicama! Priznajem, nisam baš bila sigurna što točno tamo vidjeti, niti o čemu priča. No svjesna činjenice da su najljepša mjesta Lijepe naše skrivena i tajna, s punim povjerenjem i velikim očekivanjima krenusmo. Velika očekivanja obično donesu i velika razočarenja, no po milijunti put sam se uvjerila da se u ljepote ove zemlje nikada, ali baš nikada neću razočarati. Koliko god očekujem, ona mi da nebrojeno više. Tako je bilo i ovaj put. Ovo mjestašce krasi, ionako očaravajuću, unutrašnjost otoka Brača i moram vam reći da s tek stotinjak stanovnika daje više nego neki milijunski svjetski gradovi. Na svakom koraku nešto novo vrijedno divljenja. Mislim novo, a staro, povijesno staro 😀 . Sve mi se tamo činilo kao da sam u nekoj super napisanoj drami. Sve ima svoju ulogu, svaka kamena kućica svoje mjesto, a svaki mostić značenje. Ali, kako to već obično biva, osim ljepote i osjećaja, ne može ti puno biti jasno. Već dan ranije saznali smo da se u Škripu nalazi Muzej otoka Brača i to je zapravo bila sjajna prilika da nam toliko toga zagonetnog sjedne na svoje mjesto. Za početak, kratko i jasno – idite u ovaj muzej. U muzeju možete saznati sve- o Škripu, Braču, bogatstvima, seobama, važnim događajima i povijesnim osobama od prvih ljudi do danas. S obzirom da se nalazi u sklopu kamenih kućica i zauzima dio prekrasnog Mauzoleja, iako nije jedini razlog za posjet, prizor će vas sam po sebi nagovoriti da skrenete.

IMG_20170929_155823_707.jpg
E sada, ako je Škrip mjesto radnje u vrhunskoj drami, onda je kustosica muzeja zasigurno narator bez kojeg mi doživljaj Škripa i svakog drugog mjesta na otoku nikada ne bi bio ovako dojmljiv. Kada bi svi ljudi voljeli svoj posao koliko ga ova žena voli, svijet bi bio puno bolje mjesto. Gotovo dva sata s tolikim žarom voditi dvoje nepoznatih ljudi kroz Muzej, bez ikakvog profita, iz čistog motiva da ljepote svog otoka iznese na najbolji mogući način, može samo netko tko svoj kraj ljubi više od sebe. Hvala joj na tome.
Bila je odličan Amor i njezina strelica bila je točka na i u ljubavi između nas i otoka.
Odmah do Muzeja nalazi se prekrasno groblje s kojeg se pruža pogled na sve čari mjesta, ali i na sve posebnosti Brača. Sva raznolikost koju ovaj otok pruža u tom trenutku došla je do izražaja i u tom trenutku sam bila zahvalna što smo prve dane braka odlučili provesti ovdje.

1506692347735.jpg

Dol

Da vam pravo kažem sa Škripom sam završila prije 45 minuta i tada sam gospodina Googla prvi put upitala o ovom mjestašcu ne bi li se dogodilo da vam dam neke krive informacije. Na tren sam pomislila da se mjesto uopće tako ne zove, čak i da se uopće ne nalazi na Braču 😀 Nigdje, ali baš nigdje nisam pronašla ono što sam ovdje vidjela, ono što me doista fasciniralo- pećine! Ovo mjesto, smješteno, kako mu i samo ime kaže, u uduolini otoka savršen je spoj pravog dalmatinskog štiha (za koji su uglavnom zaslužni ljudi) i čraobne igre Majke Prirode. Po svuda, ostvalja se dojam kao da svaka kućica, crkvica i zgradica niče iz pećine. Htjela sam ponešto saznati o ovom fenomenu, no iz nekog, meni neshvatljivog razloga, nigdje o ovom ne piše. Nažalost, nismo se u Dolu dugo zadržavali, pa te informacije nisam dobila od lokalnog stanovništva.
Mjesto ima i nekoliko zanimljivih crkvica, utvrdica i konobica i doista, kako svugdje piše, ocrtava tradicionalnu Dalmaciju u punom smislu riječi. No, to nije ono što ćete primarno zapamtiti po odlasku kući. Vraćat će vam se slike velikih i malih pećinica koje potpuno “normalno” stoje uz cestu, kao da je to nešto što se svaki dan viđa. Ovo mjesto pravi je neotkriveni biser hrvatskih ljepota i kad sam pomislila da znam baš sve što Hrvatska nudi, opet sam se iznenadila.
Za kratkih satak vremena, koliko smo ondje proveli, mogla sam vidjeti da mjestašce živi pravu eko-etno priču, koju uopće ne treba forsirati, niti komplicirati. Dol je eko-etno selo samo po sebi.

IMG_20170929_131949.jpg

Toliko riječi, za samo tri mjesta. Voljela bih puno toga znati da svijetu mogu ostaviti pisani trag o nedovoljno poznatim ljepotama Hrvatske. Baš zbog mjesta, kao što su ova tri, počela sam pisati ovaj blog. Retroaktivo razmišljanje o otoku potaknulo me da više nikada ne stanem. I iskreno, željela bih biti poput kustosice iz Muzeja u Škripu. Zapravo, željela bih da svi budemo poput nje jer jedino ljubeći zemlju u kojoj živimo možemo pokazati svijetu koliko vrijedi. I koliko je čudesna.

Vrijeme je da za ovaj post stanem. Ostatak bračkih fascinacija i dojmova ostavit ću za sljedeću Razglednicu. A do tada, ostavljam vas s klasičnim prizorom iz Nerežišća koji već dugo vremena govori kako se i Priroda ugodno osjeća u našoj zemlji 🙂 .

IMG_20171010_124815_319.jpg

Dora i Razglednice 🙂

Mjestašca koja su se smjestila “korak od gora i dva koraka do mora”

Meni se podrazumijevalo da ću Hrvatsku ionako posjetiti, tu sam gdje jesam, a i nije nam zemlja nešto velika da se to sve ne stigne.
Tada mi nije bilo jasno što bi se to u tamo nekim anonimus mjestašcima moglo uopće vidjeti (doduše bilo mi je smiješno), sve dok nismo napravili prve korake po mjestašcima Gorskog kotara….

Kako ste mogli shvatiti iz ranijih postova, otkad znam za sebe, bila sam pinklecnarameiajmo djevojčica, djevojka, a sad i (uskoro) žena. Prvi veći izdatak za putovanje napravila sam nakon 2.godine faksa kada sam plaće sa sezone uložila u plaćanja po Parizu. Koliko me je samo tada moj dida naživcirao s izjavom: “Jesi bila u Čabru ikad? Dao bi ja tebi Pariz kad ni vlastitu zemlju ne poznaješ.” Njegove riječi su kroz jedno uho ušle, a kroz drugo izašle. Pa meni se podrazumijevalo da ću Hrvatsku ionako posjetiti, tu sam gdje jesam, a i nije nam zemlja nešto velika da se to sve ne stigne.
Tada mi nije bilo jasno što bi se to u tamo nekim anonimus mjestašcima moglo uopće vidjeti (doduše bilo mi je smiješno), sve dok nismo napravili prve korake po mjestašcima Gorskog kotara. Razglednicama koje slijede želim vam pokazati da to što su manje poznata, nema veze s ljepotom ovih čudesnih mjesta, već s nekim drugim, za mene nedokučivim stvarima, ljudima i pojavama (još nisam pravo ni krenula pisati, a već mi je toplo oko srca ❤ ).

Severin na Kupi

Ako ste ikada čuli za ovo mjesto onda je to zbog (bar je kod nas tako) prekrasnog dvorca Zrinskih i Frankopana kojih u ovom kraju ima podosta. Borna je bio posebno zagrijan za posjet dvorcu jer mu je još kao školarcu ostao u jako lijepom sjećanju. Nažalost, stvari su se ponešto promijenile. Već dok smo hodali prema dvorcu bilo nam je neobično to što nigdje nema nikoga, a i osjećali smo se kao da ulazimo u sve veću šikaru. Oko nas šuma i visoka trava, a onda odjednom – ulaz i s desne strane star i oronuo dvorac. Nekako sam prilično sigurna da kada ga ljudi dođu posjetiti i već na ulazu vide travu koja je gotovo viša od njih, veoma brzo odustanu. Mi nismo. I dragom Bogu hvala da nismo. Pokraj dvorca nalazi se, iako zarastao, valjda najljepši perivoj koji sam u životu vidjela (pri tome mislim i na fotografije). Kapelica, stepenice, biste i kipovi… Tako tužno sami stoje, ali nekako ponosno vrište staru slavu. Stvarno mi ništa nije bilo jasno. Kako se dogodilo da se nešto ovoliko prekrasno nađe u ovakvom stanju?  Dvorac je pod lokotom i u njega se ne može ući, mogli smo samo proviriti i zamisliti kakvo bi čudo od ovog moglo biti. Zbog ovog starog dvorca bili smo stvarno tužni, a kada smo vidjeli nevjerojatan pogled koji se proseže na dolinu rijeke Kupe, nije nam bilo puno bolje. U tom razočarenju (samo se tješim 😀 ), dogodila se jedna anegdotica. Dok smo uživali u prizoru pitala sam Bornu koja je to dolje rijeka, a on mi je onako lijepo profesorski (možda da razmisli o radu u školi ) uzvratio da što mislim koja bi mogla biti ako se nalazimo u Severinu na Kupi 😀 .

IMG_20170527_093503

Šalu na stranu, stvarno me rastužuje činjenica da se sva raskoš hrvatskih dvoraca svela na Trakošćan i Lobor (da me ne bi krivo shvatili PREDIVNI su) jer Hrvatska jednostavno ima još more toga za ponuditi, a Severin na Kupi je idealan primjer. Ipak, ne želim gubiti nadu u institucije koje bi trebale biti istinski čuvari povijesti i kulturnih dobara (no kada one zakažu ili trebaju pomoć postoje super ljudi i stranice kao što je “Stari gradovi, Dvorci i Fortifikacijska arhitektura” na kojima možete saznati puno o ovom, ali i mnogim drugim dvorcima diljem Lijepe naše) i čvrsto vjerujem u vraćanje punog sjaja ovom prekrasnom zdanju, a vas ostavljam sa slikom srednjovjekovnog ljepotana.

IMG_20170527_093808.jpg

Brod Moravice

Vjerojatno se sada pitate zašto baš tu, ali razloga ima. Naime, Bornini korijeni su na području ovog preslatkog i skroz neobičnog mjesta. Baš mi je čudno kako je nekako atmosfera i stil života tamo drugačiji ( ako će vam biti jasnije, usporedila bih to sa situacijom kad iz Zagreba dođeš u Samobor ). Sam centar mjesta ima preslatki park sa stvarno prelijepim drvotvorinama, a sve nekako diše šumu i šumarstvo koji su za ovaj kraj od iznimne važnosti.

IMG_20170527_105948.jpg

Nekoliko metara iznad, na brdašcu se smjestila crkvica sv. Nikole za koju smo čuli da je jedna od najstarijih na području Gorskog kotara. Brodmoravičko područje prepuno je starih goranskih kućica, a u mnogima od njih ljudi i dalje žive. I to mi je genijalno. Te kućice i dvorišta u kontekstu cijele okoline trebala bi biti prava turistička atrakcija. Nedaleko od Brod Moravica (logično, morali smo se vozikati ni sami nismo znali gdje 😀 ) ugledali smo i prekrasnu crkvicu koja krasi jedno od mnogih brda. Kako tada nismo bili  na to spremni, sigurna sam da ćemo jedan drugi put pješačiti do nje (ako netko od vas slučajno bude tamo prije nas, neka mi obavezno javi i olakša 🙂 ). Mislim da neke stvari iz čovjeka generacijama ne nestaju. Tako kod svog Borne svakodnevno osjetim onaj lijepi goranski duh koji sam upoznala u Brod Moravicama, a ako nemate Goranina ili nekog s ovim korijenima pokraj sebe, najbolje je da posjetite ovo preslatko mjesto i sami shvatite o čemu pišem 🙂 .

IMG_20170527_105620.jpg

Brod na Kupi

Ovo je definitivno mjesto koje susrećete barem na oznakama ukoliko putujete onim dijelom Hrvatske. Mi nismo znali puno o njemu, osim da se nalazi pokraj rijeke Kupe ( do tada mi je logika već proradila 😀 ). Zapravo, nismo bili sigurni niti idemo li u Sloveniju ili smo možda već tamo ( u roamingu smo bili već podosta ). U svakom slučaju, nije taj Brod na Kupi baš tako blizu, a nije mi ni za čudit se što nismo znali jesmo li u Hrvatskoj kada mi je po tko zna koji put sve izgledalo kao da sam na kraju svijeta ili u prelasku u neku drugu dimenziju. Iako po dolasku nismo bili u Sloveniji, bili smo joj jako blizu jer se granični prijelaz nalazi gotovo u centru mjesta. S obzirom na to, mjesto je dosta živo i prometno, a kafići i restorančići su puni. U centru se (osim granice 😀 ) nalazi i Kaštel Zrinskih koji je pretvoren u stvarno prekul muzej šumrstva, lovstva i ribolova pod nadležnosti Prirodoslovnog muzeja Rijeka. Sve važne povijesne informacije pisane su na tako jasan i zanimljiv način da sam jednostavno sigurna da bi ih i oni kojima je povijest strašno mrska rado pročitali. Osim toga, baš sve što je u muzeju prikazano učinjeno je na toliko živopisan način da je to čudo. Osim ovog što možete vidjeti na slikama, imajte na umu da je svaka prostorija popraćena prigodnim zvukovima iz prirode tako da se jednostavno prirodnim tijekom počnete osjećati kao dio cijele priče. Veliko bravo za muzej koji je uz ovo sve još i prilagođen za osobe s invaliditetom!

IMG_20170527_123742.jpg

U muzeju se, kada smo mi bili, nalazila i privremena postava prepariranih trofeja mnoštva divljih životinja (među kojima se nalaze i slon, žirafa, lav, ali i brojne druge afričke životinje).  U trenutku u kojem je Borna vidio prepariranog lava, za njega je posjet ovoj sobi završio 😀 . Mišljenja o ovom mogu biti različita ( i ja se doista jadna tješim da su te životinje uginule prirodom smrću), no sigurna sam da onaj tko ovo želi vidjeti, u Hrvatskoj ne može na puno mjesta (tj., ja nemam saznanja o njima), a bez obzira na sve je impresivno i zapanjujuće.

IMG_20170527_125135.jpg

Brod na Kupi nalazi se u samoj dolini pa ga s jedne strane grle planine, a s druge prekrasna rijeka Kupa. Prizor je kao iz nekih reklama koje se snimaju u podnožju Alpa (stvarno mi nije jasno zašto ih još nitko nije počeo snimati po Gorskom kotaru), a biti ondje i to sve uživo gledati je neopisivo.

IMG_20170527_121328.jpg
Za kraj se valja prošetati do rijeke po kojoj je s razlogom ovo mjesto dobilo ime. Uzduž njezina toka nalaze se prekrasna i mirna mjesta na kojima se može kupati i izletariti. Cjelokupan dojam koji je ovaj kraj ostavio na mene mogu sročiti u jednu rečenicu: Vjerujem da je divno roditi se, buditi, raditi i cijeloga života crpiti snagu iz kraja u kojem se sve to događa.

IMG_20170527_121719.jpg

Bila su ovo tri mjesta Gorskog kotara. Svaki sa svojim duhom i svojom pričom. Ja sam danas presretna što sam plaće počela ulagati u plaćanje po ovim čudima i jedva čekam biti baka pa svojim unucima govoriti što je meni moj dida ❤ . Ne mogu niti zamisliti koliko neotkrivenih ljepota nas ondje čeka. One koje smo otkrili podijelit ćemo s vama već u sljedećim razglednicama koje dolaze s izletišta Zeleni vir i kanjona Vražji prolaz.

Dobro mi ostajte dragi moji i budite strpljivi s mojom tehnikom (jer sam ponovno nekoliko dana na putu). Nadam se da je goranska svježina doprla do vas u ove vruće ljetne dane i želim da do sljedećeg druženja s vama i ostane!

Dora i razglednice ❤